Najljepši crnogorski primorski grad, Budva okupila je za vikend 65 ekipa iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske na Međunarodnom fudbalskom turniru u čast Dana državnosti. Trodnevni turnir, u organizaciji FK Elektron iz Podgorice i FK Vihor iz Budve, a iz ugla trenera i djece Omladinske škole FK Rad „Deda Mlađa Mitrović” iz Beograda protekao je u najljepšoj mogućoj atmosferi- dječjoj, sportskoj, najiskrenijoj. Trener ekipe pretpetlići - 2008. godište Branko Dragutinović i trener starije selekcije Nikola Momčilović ističu da su na turniru bili sa dobrim selekcijama, sjajnim i talentovanim dječacima koji se uvijek nađu u završnici turnira i objašnjava da kad su mlađe kategorije u pitanju pobjeda nije imperativ, već zadovoljstvo i igra.
– U uzrastu pretpetlići rezultat nije prioritet, već se akcenat stavlja na razvitak djeteta. Zato trener treba da bude i pedagog i psiholog, da zna sa djecom, da bude prije svega dobar čovjek, jer mi smo im najčešće ogledalo kako treba nešto raditi. Ta djeca ne znaju da slažu, uvijek su iskrena i kad plaču, plaču sa razlogom, kad se raduju, raduju se svi zajedno. Uvijek ističem i da trener osim što treba da bude školovan, treba i da je prethodno igrao fudbal, jer jedino tako može da osjeti djecu, da unaprijed zna neke detalje. Kad gledamo njih ustvari se sjećamo sebe u tom uzrastu. Sjećamo se svih stvari koje smo prolazili. Uostalom, treneri su djeci u tom uzrastu ne drugi već prvi roditelji, tako na nas gledaju, jer roditelj kad im kaže „ne” oni ipak padnu u iskušenje da to urade, a kad im nešto zabrani trener to je kraj. Oni su igrači triput nedjeljno na treninzima a mi smo treneri 24 sata svakog dana. Evo i sad na turniru u Budvi mi smo sa njima non stop, toliko da i kad spavamo, ne spavamo. Al to je naš izbor jer ta djeca to zaslužuju. Naša je misija zapravo da djeci olakšamo put da postanu dobri ljudi – priča Momčilović.
Ne krije i da uvijek pričaju djeci ono što bi oni željeli da čuju.
– Često ih poredimo sa jednim Mesijem ili Ronaldom. Govorimo im da su i oni prošli to isto, da su morali štošta još istrpiti da bi došli do pozicije na koju su danas, da bi bili svjetski poznati. Jer, sa 17 i 18 godina se tek ide u prvi tim, do tada je sve dječji fudbal. Nije tajna da je najbolji put trenera kad uzmeš ekipu kao male i odvedeš ih do prvog tima, to je najpravilniji razvoj – ističe Momčilović.
Kako navodi Branko Dragutinović, Omladinska škola FK Rad je izbacila mnogo reprezentativaca poput Bata Mirkovića, Luke Milivojevića, Uroša Đurđevića, Nemanje Mihajlovića... Ističe i da je FK Rad, uz OFK Beograd, klub sa najviše izbačenih igrača iz omladinske škole u profesionalni fudbal. Na svjetskoj FIFA listi Rad je na zavidnom 15. mjestu.
– Trenutni sastav prvog tima čini osam od 11 momaka koji su proizašli upravo iz naše škole. To ustvari i jeste politika kluba da djecu iz Omladinske škole ubacuju u prvi tim, ne dovodimo strance ili djecu iz drugih omladinskih škola već ih stvaramo. Razlika između amaterskog i profesionalnog fudbala danas je jako mala. Fudbal se danas igra glavom, zato se, u ovom uzrastu gledaju neke individualne sposobnosti, brzina, tehnika sa loptom, kako dijete razmišlja i slično, a tek posle puberteta dolazi izbor pozicije. Svaki uzrast ima plan i program šta sa njima proći za tih godinu dana, zna se šta najbolje usvajaju u tom uzrastu...Djeca treba da se rotiraju na svim pozicijama, da bi shvatili sve linije tima i da znaju kako jedan napadač ili odbrambeni igrač razmišlja. Potom se oni izjašnjavaju za koju su poziciju zainteresovani, a mi na osnovu njihovih karakteristika i sposobnosti procjenjujemo da li su zaista za tu poziciju ili neku drugu. U suštini se u 14. ili 15. godini stavlja tačka na kojoj je ko poziciji – priča Dragutinović.
On navodi i da djeca u tom uzrastu nisu svjesna čega sve treba da se odreknu ako odluče da se profesionalno bave, kako fudbalom, tako i bilo kojim drugim sportom.
– To je mač sa dvije oštrice. Da li sada treba djecu uvoditi u takav režim ili pratiti dijete i vidjeti da li je spremno za taj profesionalni nivo kada treba da ga polako odvajaš od svega. Zato gledamo da se djeca u ovom uzrastu što više igraju, da ne budu opterećena, da kad izađu na teren budu sretna, a kasnije kad prođe pubertet da se vidi da li je dijete za ozbiljan fudbal ili nije... Mi se kao klub trudimo da djeci vraćamo one stare vrijednosti i vjeru u sport jer u današnjem vremenu često sportista nije sinonim za zdrav život, a trebalo bi da bude. S obzirom na dosadašnje uspjehe i one za koje se tek spremamo vjerujemo da smo na dobrom putu– ističu Dragutinović i Momčilović.
S. RADEVIĆ


Vuk Borović zna kako se lopta brani

Trener Branko Dragutinović ne krije da se talenti prepoznaju još u najranijem dobu, ali i navodi da talenat sam po sebi nije garant za uspjeh. Važnu ulogu, kako ističe, igraju i posvećenost, upornost, volja... Međutim, za Vuka Borovića, koji igra na poziciji golmana kaže da već sada vidi sve to.
– Od 2014. godine se bavim fudbalom. Nisam imao fudbalera u porodici, jednostavno sam sa pet i po godina poželio da se oprobam u tom sportu i nisam pogriješio. Igram na poziciji golmana trenutno i ne bih je mijenjao jer mi se sviđa. Volim kad mi šutiraju na gol, da bih ja mogao da branim jer to i jeste moja glavna uloga– priča Borović.
Kako navodi, Kasiljas i Bufon su mu uzori kad su inostrani golmani u pitanju, ali ne krije da prije njih najviše vjeruje Darku Dejanoviću, golmanu prvog tima FK Rad. On mu je bio uzor svih ovih godina.
– Od njega sam već sada dosta naučio, vjeruje u mene i uvijek je zainteresovan da zna kako napredujem i to mi je jako značajno. On mi daje rukavice posle utakmice, gotivimo se i prepoznaje u meni talenat i potencijal. Zaista mnogo volim svoj klub i ne planiram da ga mijenjam jer je poseban – iskren je Borović.
Njegov trener ističe i da su ga već tražili iz drugog kluba da pređe da igra za njih, ali je odbio.
– On mnogo voli FK Rad, tu vidi svoju budućnost. Jako je posvećen, radan, dobro je dijete i ide u dobrom smjeru. Sluša i jako je napredovao u poslednjih godinu dana, pravi sportista... Nijedna pozicija nija laka, svaka je zahtjevna na svoj način, ali je golman pola ekipe. Ima ogromnu odgovornost i za tu poziciju morate biti spremni kako fizički tako i psihički – priča Dragutinović.
U Budvi su pored Vuka Borovića igrali i Balša Papović, Luka Ilinčić, Miloš Petrović, Miloš Vučak, Uroš Ilić, Aleksandar Blagojević, Đorđe Gmitrović, Dimitrije Bojović, Urošica Tošić, Vasilije Kapor, Danilo Pečeničić, Dimitrije Spasović, Veljko Latinović, Aleksa Jagličić i Nikola Savić.


Za naš klub se ne navija, on se voli srcem i dušom

Nisu zaboravili ni na direktora Omladinske škole Željka Mijovića, koji im je, kako kažu, dao priliku da se pokažu u tom cijelom procesu „obrazovanja”.
– On je jedan od rijetkih direktora koji je uvijek sa nama na gotovo svakom turniru, bodri nas i podržava i zaista vjeruje u ono što radimo. Ima veliko povjerenje u nas i mi u njega. Mi čuvamo njega on nas a svi zajedno čuvamo našu djecu iz Omladinske škole. Mi smo bukvalno jedna porodica, i rijetko ko to danas može reći. Ovaj klub se voli iz srca i duše, za njega se ne navija bilo kako. Ove godine naša Omladinska škola „Deda Mlađa Mitrović” obilježiće Deseti jubilarni memorijalni turnir u čast Deda Mlađe - čovjeka koji je osnovao školu i pružio joj sve što je ona danas. Tome se posebno radujemo. Vjerujemo da će domaćini ovoga turnira FK Elektron iz Podgorice i tada biti sa nama i da ćemo ih ugostiti podjednako dobro kako su i oni nas. Hvala im na svemu– poručuju Dragutinović i Momčilović.